POZOVI 17011 I DONIRAJ JEDAN OBROK STARIM I IZNEMOGLIM OSOBAMA

Za jedan njen osmijeh učinili bi i više od obroka koji joj svaki dan dostavljamo do oronule kućice na kraju sela. Skromna i nejaka, čitav život je provela kako kaže u patnji i natezanju. Malo sa mužem, malo sa neimaštinom ali uvijek vedrog duha i širokog osmijeha na licu. Čopaj, kaže kroz smijeh, malo za kuću, malo za djecu, malo za račune, pravi, zidaj, dograđuj, krpi odjeću, poslije rata kao i kroz rat, samo se kaže ne puca ali hvala Bogu živa glava sve nadevera.

Da li će ikada generacije koje budu rođene poslije ovih živih enciklopedija zrelog odrastanja i patnji zastati pored jedne ovakve kuće i zapitati se tko je tu živio i kakva je sudbina domaćina bila. Koliko patnje i surove realnosti su upili ovi riglovani zidovi da su se počeli raspadati, koliko suza iz neprespavanih noći su popili njeni temelji i dušeci. Upamtila je ova kuća ratove, petrolejke i svijeće dok je elektriku dočekala al se plaho nije mijenjala, i danas zrači toplinom i duhom nekog sigurnog ugla za ljude koji su se iz nje školovali i odlazili u svijet za svojim nafakama. Samo me nije vodenični mlin drobio, priča nam nana u hladu svog hadžibega a izborane ruke od poljoprivrede dokaziju težak seoski život nekoga ko je rano ostao bez roditelja i muža.