Za 30 majki Srebrenice obezbijeđen ogrjev za predstojeću zimu

U proteklom mjesecu MFS-EMMAUS je obezbijedio 90 metara drva za 30 korisnica projekta „Ljubav za majke Srebrenice“. Prva adresa na koju su dostavljena drva za predstojeću zimu bila je kuća majke Salihe Osmanović koja živi u mjestu Dobrak, 40 km udaljeno od Srebrenice. Saliha je jedna od mnogih majki u Srebrenici koja živi samačkim životom, prinuđena da i najteže poslove obavlja sama ili da plati za obavljanje istih. Muža i dvojicu sinova, mladih sokolova njenih, u kojima je vidjela oslonac za svoju buduću starost, uzeo je rat 1992. godine.

–

>>”Sjećam se kao da je bilo juče”, počinje Saliha svoju tužnu priču po ko zna koji put dok smo pili kahvu kako bi uzeli predah od posla, “kada smo se doselili u Dobrak ja i moj Ramo imali smo dobar život. Ramo je radio u Alžiru i s novcem koji je zaradio izgradili smo kuću. Rodila sam dva sina Edina i Nermina. Odhranila sam ih i izvela na pravi put. Tamam kada su počeli da žive sudbina se poigrala sa nama. Dana 08.05.1992 začuli smo pucanj koji je dolazio preko rijeke Drine. Nismo odmah napuštali kuću jer nismo znali šta se dešava, mislili smo da će sve to trajati dan – dva. Ubrzo zatim Ramo je rekao da moramo bježati. Zakopali smo bure hrane i nešto stvari te se zaputili prema šumama. Za nama je ostalo sve što smo godinama sticali.  Nakon svih sela gdje smo se skrivali otišli smo u Srebrenicu u stan koji je bio slobodan.  Tu smo preživljavali u strahu tri godine. Sina Edina sam izgubila prije pada Srebrenice 06. jula 1995 godine. Imao je 18 godina. Kada je Srebrenica pala Ramo i moj drugi sin Nermin krenuli su preko šume, a ja sam odvojena u kamion za Potočare. Kad smo se rastajali, Ramo mi je rekao: Saliha, idi ti s narodom u Potočare, a ja i Nermin ćemo preko šume” – kaže ona. 

“Mučili su nas kako su htjeli i koliko su mogli. Sam Bog zna kako sam preživjela sve. Nikada više nisam vidjela ni Ramu ni sina Nermina. Onda se pojavio video snimak koji je obišao cijeli svijet. Na tom snimku moj zarobljeni Ramo, okružen naoružanim vojnicima, u julu 1995. godine,  doziva našeg sina Nermina i ostale da se predaju neprijatelju. Teško, bolno je…” – kaže Saliha, a onda duboko othukne.  

–

Nije poznato je li se Nermin odazvao na pozive svog oca Rame, ali se zna da im se od tog 13. jula gubi svaki trag. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u različitim masovnim grobnicama 2009. godine. Nerminovi u masovnoj grobnici u Snagovu kod Zvornika, a Ramini u Zelenom Jadru kod Srebrenice. 

Kada se vratila u Dobrak od svega što su imali ostale su samo ruševine. Teško joj je bilo gledati sve to ali borila se svim silama i obnovila porušenu kuću.

Saliha je očiti primjer kako čovjek nakon svega što ga u životu zadesi i što mu drugi udese, ipak može ostati pozitivan. Nije razmišljala o omči oko vrata na nekom drvetu niti skakanju sa mosta u rijeku Drinu, ona je došla u svoju kuću, suočila se sa svojim strahovima i pobijedila i sebe i emocije, tugu i ružna sjećanja.

Ona sve što radi, radi samo kako bi zaboravila ili da joj je manje na pameti kako njenog Nermina, Rame i Edina više nema. Ona sije u bašči, ona se brine o cvijeću, luta šumama za gljivima, druži se s ljudima, priprema zimnice, isplete ko zna koje po redu čarape, sve samo da ne misli o svojoj boli.

Kamo sreće da je Saliha jedna jedina, nego ovakvih hrabrih žena je puna Srebrenica. Gdje god da krenemo zateći ćemo ih kako sređuju kuću i dvorište, a ni same ne znaju kome sređuju, kao da se nadaju da će njihova čeljad, plodovi srca njihovog, odnekud doći na vrata, ispravljeni i gordi i uzeti ih u zagrljaj.<<

–

——————-

–

Uz pomoć uposlenika MFS-EMMAUS-a i volontera koji punim plućima rade za dobrobit ovih žena,  izrezana su i složena drva za nekoliko majki, a u narednom periodu nastojat ćemo završitit rezanje i cijepanje i za ostale majke. Tu smo za njih uvijek da ih posjetimo, uljepšamo im dan. Razveselimo ih i budemo djeca koje više nemaju.

–

[smartslider3 slider=73]

–