GORAK JE ŽIVOT DJECO ALI GA ŽIVJETI MORAMO

Mejra Đogaz, jedna od naših majki i korisnica projekta

“Ljubav za majke Srebrenice”.

Žena koja je često puta gledala smrt u oči ali je nije pokolebalo da se vrati na svoje ognjište. Da se vrati stazama gdje su gazila njena djeca, njen muž i stotine komšija i rodbine koji su ubijeni zbog nekih suludih ideja. Jedino sjećanja na njih niko ne može ubiti do sudnjega časa kako često nam kaže, kada će napokon biti u prilici ponovo pored svoje djece stati i čvrsto ih zagrliti.

Majka Mejra Đogaz živi u mjestu Đogazi, nedaleko od Potočara, rođena je u Srebrenici 24.01.1949 godine. Živi sama u kući koju je izgradila uz pomoć donacija.” Kuća je bila sva oštećena od granata, 29 granata je palo u ovu kuću i ja sam nju, malo od donacije, malo sama, uspjela ponovo izgraditi“ prisjeća se majka Mejra.

Obzirom da je ovo naselje prilično udaljeno od civilizacije uzimajući u obzir putnu infrastrukturu, Mejra živi sama i nema nikoga ko bi joj pomogao oko raznih poslova po kući. Ona povremeno boravi u Potočarima u kući koju joj je povjerio jedan čovjek na čuvanje. Prihvatila je to jer se kuća nalazi blizu Memorijalnog centra, gdje kako kaže „leže njena djeca“.

„Prije rata život je bio prelijep“, kaže nam Mejra: „na svome živjela, svoga muža i djecu imala, radila i sretna bila, ništa mi teško nije bilo. U 17-oj godini sam se udala. Niko se nije nadao da će se ovo desiti, napolju si mogao spavati a da te niko ne dira. Kad sam sina ženila pozvala sam Srbe komšije da mi dođu na veselje, jer to su bile moje komšije. Muž i ja smo ih često zvali kod nas, nismo imali trunke mržnje u sebi ni prema kome“.

Međutim malo po malo „uvuče se neki strah u ljude iz dana u dan“, kaže majka Mejra, „do jučerašnje komšije počeše da nas zastrašuju i plaše. Period od 1992.godine do 1995. godine opisuje kao: „Samo golgota, život u strahu, eto djeco kako je bilo, odnijeli su mi sve iz kuće, odveli stoku da imaju svojoj djeci hranu a moja ostadoše bez ičeg. Zovnu mi muža pa pitaju, hoćeš li Mujo mlijeka od svoje krave? “.

Mejrin povratak u svoj kraj nije bio lagan, morala je i da se bori sa tadašnjim srpskim komšijama, koji su zauzeli njihove avlije i njive. Kaže „ Jedan dan ja u bašti, nešto sam pomalo sijala, kad tamo onaj jedan sjećam ga se komšija mi bio, pjeva one četničke pjesme, pa dođe blizu mene pa pjeva i pjeva, a ja jedan dan povika na njega, ma dosta više, dosta si mi uzeo, još mi sad i na glavi sjediš pjevajući pjesme. A onda mu velim: Zapamti, mi smo unesrećene majke, mi smo majke Srebrenice i takvima ste nas vi napravili, kod nas se ne pjeva! Od tada više mu ni glasa čula nisam“: uplakano nam priča Mejra.

Kaže majka Mejra: „Da su moja djeca napravili nekome zlo, ne bi se nikad vratila u Srebrenicu, ali ovako svakom zlikovcu ću pogledati u oči“. Dalje navodi: „Niko me ne pita za pomoć osim organizacije Emmaus i djevojaka koje rade na projektu „Ljubav za majke Srebrenice“, puna mi je duša kad mi dođu. Gorak je život djeco ali ga živjeti moramo.“

Dvojicu sinova, Omera i Muniba ukopala je 2009. godine,čije su posmrtne ostatke pronašli u masovnoj grobnici na Snagovu, općina Zvornik, a muž Mustafa i treći sin Zuhdija,poginuli su 1992.godine.