LJUBAV ZA MAJKE SREBRENICE

Njihova patnja je nezamisliva ali ovozemaljska, bol neizlječiva, one su majke djece koje više nema. Ničim izazvano, osuđene na patnju da tijela budu među nama, noge da hodaju stazama gdje su i njihovi najmiliji a duše njihove daleko negdje uz duše koje čekaju najpravedniji sud. Vratile su se u svoja mjesta sa nadom koja svakog jedanaestog jula postaje sve više gorka rana. Vodeći se majčinskim instiktom predosjećaju crne habere o pronalasku ubijene djece, mada u podsvijesti varaju same sebe i krajičkom oka gledaju po dno pašnjaka pored šume borove neće li iz nje izaći silueta sina, muža i brata. Većina majki je ukopalo svoje najmilije u Potočarima i sa nestrpljenjem čeka dan, kada će ih istim zelenim ćefinima pokrivati i u utrobu zemlje srebrene položiti snene. Živjeti se mora, do Božije volje kažu umorne i sjetne i tome se nadaju jer za njih radosti nećeš pronaći na ovom svijetu. Tek razgovor i hizmet što im treba da se šejtan sa umovima ne poigra njihovim prije sudnjega časa ali do tada ostavit će trag neizbrisiv, jer tako treba. Ostat će priča da su nekada na ovim prostorima živjele hrabre žene što djecu su im iz ruku uzimali i na njihove oči mučki ubijali. Ostat će sjećanja a ona će se prepričavati generacijama iza nas da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.
Tokom mjeseca ramazana, naš vrijedni tim djevojaka je konstantno bio u vezi sa majkama i pomagao im u što lakšem prevazilaženju dnevnih obaveza i kućanskih poslova. Redovno smo dostavljali iftare i ostale namirnice kao i lijekove. Pratili njihovo zdravstveno stanje i zajedno sa njima dočekujemo još jedan, za njih surov i jako bolan juli. Njih četrdesetak je naša obaveza i prema njima ćemo se ophoditi kao što dolikuje poštovanju jedne majke a one to znaju cijeniti.